Vizije budućnosti – nedovršeni projekt Isaaca Asimova

Pomalo je zamorno voljeti SF, pogotovo ako ga, kao ja i slični, pratite već godinama. Svemirske stanice, putovanja na Mars, putovanje kroz vrijeme – sve same uzdanice žanra, odavno su postale vijesti o kojima se raspravlja na naslovnicama najčitanijih portala. Konkretno, svemirsku stanicu, iako nije riječ o velikim plutajućim gradovima u svemiru u stilu Nathana Nevera, odavno imamo iznad naših glava – zapravo, Mira smo se već i riješili, a Ameri raspravljaju o odlasku na Mars (ukoliko se ikada izvuku iz ekonomske noćne more financiranja vikend ratova po Bliskom istoku). Putovanje kroz vrijeme? Čak je i Ivica Račan raspravljao o subatomskim česticama od kojih neke putuju natrag kroz vrijeme. Postalo je zamorno voljeti SF jer u njemu – ili barem jednoj njegovoj verziji – živimo već jedan niz godina, a pomalo je teško voljeti svakodnevicu prožetu glupim političarima, sitnim kriminalom i blokovima reklama usred filma. Pa i neka je posuta šećerom raznih gadgeta i svemirskih điđa-miđa na svakom drugom koraku.

Kompenziranje nekih nedostataka?

Granica između onoga što je bila zabava samo nekolicini ljudi koji su pročitali sva srpska izdanja Fundacije ili pustolovina na Arrakisu odavno je ušlo u opću kulturu. Ne na onaj tihi način, prije Wikipedije, kada do stote stranice nisam shvaćao što su “dalekobacači” iz Hyperiona, već na pomalo priglupi, znam-samo-osnove način na koji su i kauboji odavno napustili pašnjake Amerike i postali samo jedna od uloga koje klinci koriste kada im dosadi bacati kamenja na “Švabe” – to jest ako je klincima i dalje uopće napeto biti partizan.

Granica SF i znanosti oduvijek je bila mutna i bilo je dovoljno samo malo nepažnje da se – opet – pomakne. Ukratko, živimo u budućnosti, iako toga nitko izgleda nije pretjerano svjestan. Imamo mogućnost trenutne komunikacije s ljudima iz cijelog svijeta – a možemo ih nazvati na mobitel za nisku, nisku cijenu – zapravo, sama činjenica da imamo mobitele vjerojatno bi bila dovoljna da mladi Arthur Clarke ode potražiti posao u telekomunikacijama umjesto da se zajebava sa tamo nekakvim knjigama. O nuklearkama, oružju koje može uništiti cijeli život na planeti pedesetak puta, više uopće i ne razmišljamo. Zaboli nas ona stvar za GPS navigaciju, ionako nas onaj glas živcira jer ne zna za prečac preko susjedove ledine…

Zapravo, vjerojatno me najviše smeta činjenica da smo se svi pretvorili u sporedne likove “Neuromancera” bez da smo uopće primijetili da se išta dogodilo. A ja sam oduvijek više brijao na Flasha Gordona i Bucka Rogersa – točnije, na njihova letala i blesave trikoe. Jebite se sa svojim iPodovima, kada ćemo više početi furati plašteve na plac?

O pomicanju granice između onoga što bi moglo biti i onoga što možete kupiti na kredit ili na Uskrsnom sniženju odavno je govorio Isaac Asimov, jedan od najvećih mislilaca SF-a. Asimov je pod kraj života imao ideju za seriju koja se trebala baviti upravo ovim problemom. Posao nije stigao završiti – za razliku od nekih lokalnih političara dotukla ga je bolest – ali pametne glave su se skupile i uspjele složiti sasvim solidan dokumentarac od već snimljenog materijala. U njemu Asimov na mnogo pismeniji način od mene objašnjava problematiku pomicanja granica SF-a i razloga zbog kojeg bi bilo pametno obratiti pažnju na pitanja ljudskog genoma, solarnih jedara i putovanja na obližnje planete. I to na pametan, elokventan način, o kakvom naslovnice tjednika mogu samo sanjati.

A i čovjek je jednostavno cool sa onim genijalnim zaliscima.