Tipfeler… Backspace!

Klaatu barada nikto!

Copyscape – kraj ere prepisivanja

leave a comment »

Svi hrvatski novinari su plagijatori. Ne govorim o velikim imenima, čiji se posao ionako svodi na preplaćeno bloganje ili na intervjuiranje premijera e-mailom, govorim o ljudima koji doista pune novine tekstovima koje svaki dan čitamo. Svemu tome bi mogao doskočiti servis Copyscape čim Hrvati konačno otkriju toplu vodu i počnu ga koristiti.

Da na brzinu objasnim kako uopće nastaju vijesti. Novinarstvo često nazivaju vještinom, ali riječ je o sukusu nekoliko vještina – novinar se mora znati kretati po gradu u kojem djeluje, mora poznavati ljude, imati brojeve… pisanje je tu važan, ali zapravo zadnji faktor.

Servis Copyscape bi mogao biti odgovor na jadno stanje hrvatskih medija

Kako bi se tekstovi uopće pojavili potrebno je najprije doći do infomacije, a to znači čovjeka na terenu, što je nemoguć zadatak za nekoliko stotina portala i novina koje preživljavaju u hrvatskom medijskom prostoru. Izlaz je jednostavan – sati i sati surfanja i kopiranje svega što se čini zanimljivo. Infomacije se najčešće ne provjeravaju već ih se brzopotezno vuče od drugih medija, uz blage preinake, tek da se baš na prvi pogled ne vidi od koga se vijest dignula. Jer naglašavanje izvora infomacije je potpuni tabu – „Sve ovo ti je rekao prijatelj u Rijeci“ – objasnila mi je jednom moja tadašnja urednica način poslovanja kada sam još kao zelembać prepisivao nekakav događaj iz grada pod pazuhom Istre. Pojma nema o čemu se radilo, ali se dobro sijećam da sam u tom razdoblju imao gomilu prijatelja u svakom zamislivom mjestu na ovoj planeti – a i šire, jer volim pratiti vijesti iz znanosti.

Krađa, jer je o tome ovdje zapravo riječ, kao požar se proširila hrvatskim medijima, a mikrofon i kišobran su ustupili mjesto ciljanom surfanju i chatanju na Fejsu. „Napisati vijest“ je počelo podrazumjevati praksu mijenjanja prve dvije-tri rečenice originalnog teksta, a sve ostalo se jednostavno kopi/pejsta. Riječ nije samo o vijestima do kojih je jednostavno nemoguće doći – kao što je trenutna situacija u Libiji, gdje svak puca po svakome, a aerodromi ne rade – već i o događajima do kojih se može doći za 10 minuta pješke. Tako su dvojica mojih kolega žestoko raspravljali o nekakvom lokalnom požaru koji je tu večer okupirao naslovnice portala. Jedan se pozivao na jedan izvor, a drugi je više vjerovao naslovnici konkurentskog lista. Pitanje je bilo bitno jer smo i mi trebali neki vrag napisati o tome što se dogodilo. Rasprava je potrajala dobrih pet minuta i pretvorila se u pravi pissing contest koji nije imao namjeru skoro stati.

Nikome od njih nije palo na pamet podignuti slušalicu, nazvati vatrogasce i riješiti problem u dvije minute.

Kvaka je da je ovakav pristup vijestima uspio solidno izluditi novinare koji bi rado izašli na teren i saznali kakvu vijest iz prve ruke. Ali tu onda dolazimo do problema urednika, a koji su vrlo često žešći nesposobnjakovići, kojima je puno lakše imati medij pun poluinfomacija i biti u toku – „u toku punom govana“ uglavnom je bio komentar na takav pristup – nego imati vijesti koje su provjerene i objektivne. A to bi, kao, trebao biti cilj.

Jer inače koji kurac mi tu radimo?

Kako se prepisivanje mora štancati velikom brzinom mijenjanje cijelog sadržaja, „ponavljanje“ članka, ne dolazi u obzir. Uglavnom se sve svodi na mijenjanje redoslijeda riječi, ispravljanje srbizama, mijenjanje naslova… Malo ozbiljniji pregled takve kopije i originala dovoljan je kako bi se otkrilo što je i kako prepisano. Riječ je o Sizifovu poslu koji u Hrvata u najboljem slučaju dovede do bijesnog lajanja jednog urednika drugom u slušalicu i dogovora o nekakvoj kompenzaciji ili, ako je plagijat malo pametnije sročen, na pozivanje na onog mog prijatelja u Rijeci.

Rješenje su, naravno, smislili Ameri, a riječ je o usluzi http://www.copyscape.com/ koja cijelu ovu zajebanciju pretvori u samo nekoliko pokreta mišem. Nakon što se u tražilicu unese URL  teksta Copyscape preleti po internetu i traži tekstove koji sliče na original. Nakon samo par sekundi rezultat je tu, označen bojom i postotcima. A onda, barem u zemlji sređenog prava, morala i valjda ružičastih jednoroga, slijedi prijetnja tužbom i brzo raščišćavanje računa.

Cijena je, halo Bing, prava sitnica – samo 5 centi po pretrazi, tako da ga je stvarno jako jefino koristiti čak i Hrvatima, koje Copyscape uredno pokriva. Čisto testa radi sam upotrijebio tekstove jednog bivšeg kolege za kojeg sam znao da novinarstvo doživljava kao vježbanje brzog prepisivanja. Rezultati su iskočili nakon par sekundi i samo su potvrdili ono što sam već znao, da je papan uredno pokrao sposobnije kolege i potpisao sebe.

Svi hrvatski novinari su plagijatori – zato jer moraju, zato jer urednici misle da i dalje žive u vremenu kada se mogu pozvati na prijatelje u Rijeci, Drnišu i Čitluku pa ih tjeraju da vise za kompjuterom umjesto da ih puste na cestu da plivaju najbolje što znaju, umjesto da ih puste da barem saznaju neku novu jebenu infomaciju zvanjem vatrogasaca.

Kada već nekakav moral i etika, ili barem nesposobnjakovići iz HND-a, ne znaju stati ovoj praksi na kraj, odgovor bi doista mogao biti servis ovog tipa. A onda će hrvatsko novinarstvo procvjetati, svi će postati stručnjaci svog posla, a svizac će smotati čokoladu.

Written by Petar Šego

21/03/2011 at 18:50

Postano u Čitaj

Tagged with , , ,

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: